Uđete u ovu fabriku i prvo što primijetite nije buka, već tiha hipnotička preciznost. Vazduh pun tihog zujanja mašina i povremenog šištanja pneumatskih cevi iznad, ali pravi ritam su ljudi.
Četiri radnika sjede u urednom redu, svaki ispred sjajne polu{0}}automatizirane radne stanice. Svi su obučeni za posao, sa oštrim plavim mrežicama za kosu kako bi se udaljile od lutanja, svijetloplavim hirurškim maskama i ležernom uličnom odjećom: bijela kapuljača, siva jakna, obična majica-košulja. Oni nisu samo bušenje dugmadi; oni su fizički uključeni u proces. Bijeli-momak s kapuljačom s lijeve strane gleda izbliza u mali crveni dio u svojim rukama, držeći ga do jarkog LED osvjetljenja zadataka radi boljeg izgleda. Pokraj njega, sivo-bijeli ljudi su zauzeti posezanjem do bijelih-osvijetljenih mašina, a njihove ruke pomiču uvježbanim tečnim pokretima da utovare ili uklone lomljive dijelove.
Velike, fleksibilne valovite cijevi spuštaju se sa stropa iznad njih, poput robotskih pipaka, unoseći sirovine u zatvorenu mašineriju. Same radne stanice su čiste kao zviždaljka s prozirnim akrilnim štitovima i žutim naljepnicama upozorenja, pokazujući stvarnu brigu za sigurnost.
Ali ono što ovu scenu čini stvarnom je ljudski dodir. Pogledaj pod. Crna kanta sa labavim bijelim pakiranjem. Plava plastična ladica sa malim alatima. Jednostavna šoljica za kafu ležerno je ležala na plavoj polici. Utemeljuje scenu visoke tehnologije-u svakodnevnu stvarnost. Oni nisu bezlični automati, već nadareni ljudi koji održavaju stabilan ljudski tempo u visoko automatiziranom svijetu osiguravajući da je svaki mali komadić koji im prođe kroz ruke savršen.
